Ovaj Bosanac zbog svog imena hit na Balkanu: Pop nije hteo da mu krsti decu kad je čuo kako se zove, policija mu prašta prekršaje, tek da vidite imena braće

Evo jedne izuzetno zanimljive životne priče – priče o čovjeku čije ime nije samo ime, nego sudbina, teret, anegdota, šala i, na kraju, ponos. Njegovo ime otvaralo je vrata nekim ljudima, a kod drugih izazivalo čuđenje ili podsmijeh. Pop ga nije želio krstiti, u školskim klupama su ga zadirkivali, a u svakodnevnom životu pratile su ga priče koje malo ko može razumjeti. On je Tito Misimović.

Tito Misimović, rođen 30. oktobra 1986. godine u malom selu Vrbaška kod Gradiške, danas je Bosanac iz Gline koji svojim imenom privlači pažnju gdje god da se pojavi. Iako je po zanimanju varioc, život ga je obilježio mnogo jače njegovo ime nego bilo koje zvanje. Ono je postalo simbol njegove posebnosti, ali i izvor brojnih situacija koje se ne dešavaju “običnim” ljudima.

Kako je nastalo ime koje sve govori

Ime “Tito” dobio je od svog oca, Vitomira Misimovića, povratnika iz Australije, čovjeka oštrog jezika i još oštrijeg stava. Iako nije bio obožavalac komunističke vlasti niti je imao bilo kakvu sentimentalnu vezu sa Josipom Brozom Titom, upravo je svom sinu dao njegovo ime — i to iz čistog inata.

Vitomir je često znao psovati Tita, ali je s ponosom govorio:
“Ja sam psovao svog Titu, a ne Broza!”

U njegovoj logici, koja je za neke bila smiješna, a za neke potpuno nerazumljiva, sina je nazvao Tito kako bi na neki način “pobijedio” sistem koji mu se nije dopadao. Tako je Tito Misimović postao hodajući podsjetnik na jedno vrijeme, na jedan sistem i jednog vođu, iako ni sam Tito ni njegovi roditelji nisu imali nikakve veze sa jugoslovenskom političkom ideologijom.

Školske klupe, podsmijesi i prijatelji koji su kasnije razumjeli

Ime je već u ranom djetinjstvu postalo teret. Vršnjaci su ga zadirkivali, smijali se, dobacivali. Dok su druga djeca nosila obična imena, njegovo je bilo veliko, teško i uvijek na meti. U početku je to teško podnosio – kako i ne bi, kad dijete još ne razumije istoriju, politiku ni ironiju odraslih ljudi.

Vremenom je, međutim, naučio da se pomiri sa svim tim. Prihvatio je svoje ime kao dio sebe i počeo ga nositi s nekom posebnom vrstom dostojanstva. S godinama, čak su i oni koji su ga zadirkivali počeli uviđati da je Tito zapravo dobar, vrijedan i pošten momak – i ime više nije bilo oružje protiv njega, već znak prepoznatljivosti.

Crkva, krštenje i ime koje “ne može” u knjige

Jedna od najtežih epizoda desila se kada je trebalo krstiti njegovu djecu. Sveštenici su ga odbijali, tvrdeći da “ne mogu krstiti djecu čovjeku koji nosi takvo ime”.
Bila je to situacija u kojoj se Tito osjećao poniženo, ali nije želio praviti problem. Uz pomoć kuma, prihvatio je rješenje da za potrebe crkvenih knjiga nosi drugo ime – Tomislav.

Tako je u crkvenim evidencijama upisan kao Tomislav Misimović, iako cijeli život nosi ime Tito, ono koje mu je obilježilo i dobro i loše.

Braća po imenima koja nose istoriju

Njegova porodica nosi još jednu priču vrijednu filma. Nakon Tita, otac Vitomir dobio je još jednog sina, kojem je dao ime – Dragoljub, po Draži Mihailoviću.

Tako su odrasli braća Tito i Draža, što je ljudima u selu izgledalo kao živa, hodajuća ironija istorije. Komšije su ih često zadirkivale riječima:
“Vidi kako se vole Tito i Draža.”
I zaista – braća su odrasla složno, u ljubavi i poštovanju, za razliku od onih po kojima su dobili imena.

Život u Glini i nasmijane reakcije ljudi

Danas Tito Misimović živi u Glini, gdje je njegova priča odavno postala prepoznata. Ljudi u mjestu ga poštuju, prihvataju i vole, a njegovo ime više nikoga ne zbunjuje, jer je svima jasno da iza njega stoji pošten, vrijedan i miran čovjek.

Često mu se ljudi obraćaju sa znatiželjom, traže objašnjenja, smiju se, šalju šale – ali Tito je sve to naučio da nosi s lakoćom.
Čak i kada se ženio, prijatelji su se šalili:
“Udala se Zora za Titu.”

On se na to samo nasmije. Razumije da ime nosi veliku simboliku, ali i da je priča iza njega dio njegovog identiteta koji ga čini jedinstvenim.

Čovjek koji nije dozvolio da ga ime odredi

Tito Misimović danas zna da je njegovo ime legenda samo po sebi — ali ono ga ne definiše. Iza tog imena stoji čovjek dobre duše, vrijedan radnik, otac i suprug, koji je uprkos svemu ostao svoj.

Kada ga pitaju koji je “najviši zvaničnik” kod njega bio, Tito uvijek sa osmijehom odgovori:
“Zoran Adžić.”
Na taj način simbolično vraća priču na svoj život, na stvarne ljude i stvarne vrijednosti.

Jer, na kraju dana, Tito Misimović nije ni diktator, ni istorijska ličnost, ni simbol jednog režima.
On je – samo Tito.
Čovjek čija je sudbina zapisana u imenu, ali i čovjek koji je pokazao da nijedno ime ne može biti veće od onoga ko ga nosi.