Kada se političari, poput Nenada Stevandića, nađu pod pritiskom javnosti ili pravosudnih institucija, reakcija često nije smireno objašnjavanje ili otvoreno suočavanje s postavljenim pitanjima. Umjesto toga, bira se put podizanja tenzija, naglašavanja nacionalnih tema i isticanja kolektivne odbrane, piše banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
Međutim, iza takvih poteza, smatra Osmančević, ne krije se briga za narod, već prije svega lični interesi i pokušaji da se izbjegne razgovor o prošlosti i odgovornostima. Nacionalna retorika, koja se koristi kao politički štit, u tom kontekstu ne služi zaštiti zajednice, već zaštiti pojedinca od neprijatnih pitanja i suočavanja sa činjenicama.
Ovakav obrazac ponašanja nije rijedak u regionalnoj politici. U trenucima kada se otvaraju teške teme iz prošlosti, često se pribjegava preusmjeravanju pažnje na emotivne i osjetljive teme. Na taj način se fokus javnosti pomjera sa lične odgovornosti na kolektivni identitet.
Takav pristup, zaključuje Osmančević, dugoročno šteti i društvu i institucijama, jer umjesto jačanja povjerenja u pravni sistem i otvorenog dijaloga, održava atmosferu nepovjerenja i podjela.
