data-nosnippet>
Kupovina zgrade Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine za gotovo 100 miliona maraka od Mileta Radišića, kuma predsjednika RS-a Milorada Dodika, izazvala je val ogorčenja širom zemlje – od parlamentarnih klupa do malih, zapostavljenih općina. Javnost je ostala zatečena ne samo iznosom transakcije, već i arogantnom lakoćom kojom je, uprkos upozorenjima i zakonskim preprekama, čitav posao proveden do kraja.
Zgrada kao kulisa za političku i pravnu hipokriziju
Uprkos zvaničnom zaključku Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH da se proces kupovine obustavi zbog sumnje na korupciju, zgrada je kupljena. Opozicija u Republici Srpskoj i pojedini poslanici iz Sarajeva nazivaju cijelu aferu “javnom pljačkom”, još jednim pokazateljem da se međunacionalne tenzije koriste kao paravan za raspodjelu državnog novca unutar kruga političke i rodbinske elite.
Mirjana Orašanin, zamjenica šefa Kluba poslanika SDS-a, optužila je političke strukture da stvaraju atmosferu straha među građanima kako bi prikrile “beskrupuloznu pljačku novca svih naroda u BiH”, dok poslanik Branislav Borenović najavljuje krivične prijave i podsjeća da se odgovornost mora prebaciti s riječi na djela.
“Kum nije samo kum – kum je država”
Predsjednik PDP-a Draško Stanivuković ironično primjećuje da je “u normalnoj državi kum član porodice, a ovdje je kum država”, naglašavajući da je iz budžeta BiH direktno u džep Dodikovog kuma otišlo skoro 100 miliona KM – i to u godini bez izbora, u jeku ljetne letargije i nakon isplate 120 miliona maraka firmi “Vijadukt”.
Sličan ton koristi i Jelena Trivić iz Narodnog fronta, koja tvrdi da je Dodik ovom kupovinom pogazio zaključke Narodne skupštine RS o vraćanju nadležnosti i “umjesto rušenja – gradio institucije BiH, kad mu je to bilo korisno”.
Tišina iz Sarajeva i glas iz malih općina
Posebnu težinu ima činjenica da reakcije iz Sarajeva izostaju, iako se radi o zloupotrebi budžetskog novca svih građana. Stanovnici malih i nerazvijenih općina, koje godinama nemaju sredstava ni za osnovnu infrastrukturu, doživljavaju ovu transakciju kao još jednu potvrdu da su sistem i politika okrenuti samo sebi.
Načelnik Berkovića Bojan Samardžić navodi da se godinama znao i objekat i kupac, i da se sve unaprijed pripremalo kroz javne nabavke skrojene po mjeri unaprijed odabranih izvođača.
“Nacrta se zgrada, propišu se uslovi, donese se odluka – i svi šute. Ovdje nije problem samo korupcija, nego sistemsko saučesništvo u njenom ponavljanju”, upozorava Samardžić.
Zaključak: Spomenik beščašća
Zgrada UIO u Banjaluci, poznata i kao “kumovska zgrada”, ostaje simbol ne samo korupcije, već i potpunog institucionalnog sloma. Dok se državne institucije razaraju deklarativno, one se istovremeno jačaju kad to pogoduje interesima pojedinaca. Opozicija najavljuje pravne korake, ali ostaje da se vidi hoće li institucije imati snage i političke volje da iz toga iznjedre pravdu.
Za građane, međutim, slika je jasna – još jedan put kad su ostali nijemi svjedoci besramnog prenosa njihovog novca iz budžeta u privatne džepove. Ostaje pitanje: koliko još “kumovskih zgrada” moramo gledati da bismo shvatili koliki je ceh institucionalne šutnje?
