data-nosnippet>
Tri decenije nakon početka rata u Bosni i Hercegovini, pojedina svjedočanstva i dalje snažno odjekuju među ljudima koji su te godine proveli u izbjeglištvu. Jedno takvo svjedočanstvo ovih dana izazvalo je pažnju javnosti nakon što je podijeljeno na društvenim mrežama, a odnosi se na događaj iz 1993. godine u švedskom mjestu Blomstermåla, gdje su se tada nalazili brojni bosanskohercegovački izbjeglice.
Svoje bolno sjećanje podijelila je žena po imenu Sanita Rašidović, koja se prisjetila koncerta legendarnog pjevača Dine Merlina. Prema njenim riječima, iako je publika — uprkos teškim uslovima života u izbjeglištvu — kupila ulaznice i došla u značajnom broju, nastup je navodno otkazan zbog nezadovoljavajuće posjećenosti.
„Karta je bila skupa, a nas 150–200 smo došli jer smo željeli bar na trenutak zaboraviti rat i izgnanstvo. Ali kad je Dino vidio koliko nas je, rekao je: ‘Znate li vi ko sam ja?’ – i odbio da pjeva“, navodi Sanita.
Taj trenutak, kako kaže, ostavio je gorak trag u sjećanjima mnogih. U njenoj objavi posebno je istaknuta i zahvalnost prema Enesu Begoviću, koji je, kako tvrdi, u toj večeri pokazao empatiju i solidarnost.
„Enes je pjevao s nama, plakao, bio uz nas. On je tada bio čovjek, ne samo umjetnik“, piše ona.
Priča iz Blomstermåle dobija širi kontekst jer pokreće važno pitanje: kako su se javne ličnosti odnosile prema narodu u najtežim trenucima? Jesu li birali solidarnost ili sopstvenu korist? I gdje je granica između profesionalne odgovornosti i ljudske bliskosti?
Sanita ističe da je ovaj događaj zauvijek uticao na njen odnos prema Dini Merlinu. „Nikad više nisam otišla na njegov koncert. Vidjela sam ga skoro na Baščaršiji, ali sam okrenula glavu. Toliko je duboko to ostalo u meni“, zaključuje.
Ovo svjedočanstvo, bez obzira na njegovu subjektivnu prirodu, podsjeća na krhke mostove između publike i javnih ličnosti u vremenima krize, ali i na snagu kolektivnog pamćenja koje ne zaboravlja ni tri decenije kasnije.
