“Bio sam ljubavnik Lepe Brene, tretirala me kao da sa žigolo, ali na jedno nije računala”: Tvrdio je čuveni pevač

Fahreta Jahić, javnosti poznata kao Lepa Brena, već decenijama je sinonim za regionalnu estradu – ikona pop-kulture čije ime prevazilazi muzičke granice. Rođena u Tuzli, a porijeklom iz Brčkog, ova neponovljiva umjetnica, koja danas broji 65 godina, ostavila je neizbrisiv trag kako u muzici, tako i na filmskom platnu.

No, iza reflektora, između redova naslovnica i tonova njenih evergrin hitova, ispisana je i jedna priča koja nikada nije dobila svoj epilog – priča o susretu dvoje umjetnika, dva sveta, dva pogleda na emociju. Ta priča nosi ime Dragana Antonijevića, estradi poznatijeg kao Arlekino – čovjeka čiji je glas bio dramatičan koliko i njegova pojava, i čija je romantična enigma godinama tinjala u sjenama javne znatiželje.

Arlekino je bio izvan šablona. Neprilagođen, emotivan, istovremeno nežan i buran – umetnik koji nije pristajao na kompromise, niti na tišinu. Njegov glas, njegove pesme i ekscentrični nastupi oblikovali su atmosferu jednog estradnog perioda, ali i nagovestili bol koji često ide ruku pod ruku s autentičnošću. A onda se povukao.

Godinama kasnije, pojavio se ne kao muzičar, već kao autor – i to sa rukopisom koji je uzburkao uspavanu scenu. U središtu te ispovijesti bila je Lepa Brena. Ne kao zvezda sa bine, već kao žena iz sećanja. Arlekino je 1993. odlučio da otvori dušu i progovori o navodnoj romansi koja je, prema njegovim riječima, započela iza kulisa, daleko od publike, tamo gde osećaji nemaju scenu.

U njegovim rečima nije bilo potrebe za herojstvom. Naprotiv – govorio je s ranjivošću čovjeka koji priznaje da je odustao u trenutku kada je trebalo stati ispred onoga što oseća. Susreti u studiju Rake Đokića, signali koje je Brena navodno slala, večeri u stanu Marine Tucaković i Fute, neizgovoreni poljubac, prećutana želja – sve je to u njegovom narativu poprimilo dimenziju mitske intime, onog što je moglo biti, ali nije.

Jedan detalj posebno odjekuje: navodni trenutak kada je Brena pokušala da ga poljubi, a on se povukao – ne zbog odsustva želje, već iz straha. Straha da nije dorastao veličini njenog sveta, da će biti samo epizoda, da će prebrzo nestati. Ta introspektivna iskrenost pretvorila je njegovu priču u tihi lirski krik čovjeka koji je izabrao da ne ode do kraja – i zbog toga zauvijek ostao zarobljen u početku.

U godinama koje su uslijedile, Arlekino je nastavio da provocira javnost. Njegov album “Baba Kurana”, sa pesmom za koju su mnogi vjerovali da je direktna posveta Breni, izazvao je podijeljene reakcije – od divljenja njegovoj iskrenosti, do optužbi za proračunatu provokaciju.

Vrhunac tog unutrašnjeg dijaloga dogodio se kada je Brena izrekla sudbonosno “da” Slobodanu Bobi Živojinoviću. Arlekino tada nije zapjevao – već je pisao. Knjiga koju je stvorio, prema sopstvenim rečima, bila je njegova tiha pobuna, njegovo pismo koje nikada nije poslao, njegova najdublja ispovest.

I, kako tvrdi, Brena nije zamjerila. Ali zato jeste njen suprug. Prema njegovim navodima, postojali su pokušaji da se čitav tiraž knjige otkupi i uništi, da se priča zakopa, da prošlost ostane tamo gdje nekima odgovara – u tišini.

Da li je sve to istina ili pjesnička sloboda? Da li je Arlekino samo romantični simbol onih koji su voljeli u pogrešno vrijeme, ili svedok jednog zaboravljenog poglavlja? Odgovor ostaje nedorečen. Ali ono što je sigurno – jeste da njegova priča ostaje dio mozaika koji čini jednu od najfascinantnijih karijera u istoriji balkanske estrade.

FILMSKA BRENINA DIMENZIJA: IKONA KOJA JE NA PLATNU POSTALA MIT

Lepa Brena nije bila samo glas osamdesetih – ona je bila lice, pojava, fenomen. A fenomeni se ne zadržavaju samo na binama – oni ulaze i u bioskope. Upravo to se dogodilo sa filmskom trilogijom „Hajde da se volimo“, koja je Brenu pretočila u lik, simbol, ogledalo jednog društva.

Njen glumački debi bio je sve osim konvencionalan. Bez formalne glumačke obuke, ali sa harizmom koja puni kadar, Brena je na filmu igrala ono što je u stvarnosti bila – zvijezdu. I upravo ta autentičnost činila je svaki kadar živim.

U prvom dijelu iz 1987. godine, „Hajde da se volimo“ nije bio samo komedija sa muzičkim elementima – bio je društveni komentar, omaž jednoj eri, i svojevrsni portret tadašnje jugoslovenske estradne svakodnevice. Film je bio hit. Ne samo zbog humora i muzike, već i zbog osjećaja da gledalac ne posmatra fikciju – već fragment stvarnog života.

Drugi deo, iz 1989, produbio je narativ. Brena je dobila kompleksnije situacije, složenije odnose i više prostora za izražavanje emocija. I dalje je igrala sebe, ali sada ne kao plakat – već kao osobu između svetlosti bine i sjenki privatnosti.

Treći dio trilogije, iz 1990. godine, došao je u momentu kada se i društvo počelo lomiti. „Hajde da se volimo 3“ bio je zreliji, introspektivniji, melankoličan. Brena više nije bila samo zvezda – bila je žena koja nosi teret slave, ali i svoju intimu. Film je time zaokružio jedan ciklus – i zatvorio poglavlje o estradi kakvu više nikada nismo gledali.

U godinama kasnije, Brena je nastupala u dokumentarcima, a posebno je značajan onaj iz 2020. godine – „Lepa Brena: Godine slatkog greha“, koji nudi iskren, retrospektivan pogled na njenu karijeru, život, uspone, padove i sve ono što je činilo put jedne ikone.

BRENA – IZMEĐU LEGENDE I ISTINE

Kada danas govorimo o Lepoj Breni, govorimo o više od pjevačice, više od glumice, više od javne ličnosti. Govorimo o fenomenu. O simbolu jednog vremena, o emociji koju je prepoznavala cijela Jugoslavija – od Vardara do Triglava.

Brena je na filmu bila ono što jeste i van njega – žena čiji su osmijeh, glas i pojava gradili mostove, ponekad i tamo gdje su drugi zidali granice. A iza svega toga, stajala je stvarna osoba – sa stvarnim susretima, mogućim ljubavima i sjećanjima koja još uvek dišu, kroz muziku, kroz ekran – i kroz priče koje, čak i kada nisu ispričane do kraja, govore više od riječi.