data-nosnippet>
„Starost je kao račun u banci – podižeš samo ono što si ranije uplatio. Zato u svoje uspomene treba stavljati što više trenutaka sreće“, govorila je 92-godišnja Tatjana.
„Svaki dan doživljavam kao poklon. I dok god sam živa, biram da mislim samo na lijepe uspomene.“
Već u osam ujutro, Tatjana je bila potpuno spremna za preseljenje u starački dom. Uredno obučena, diskretno našminkana i pažljivo počešljana, sjedila je mirno i strpljivo. Njen suprug je nedavno preminuo, ali na njenom licu nije bilo gorčine – samo tiha smirenost.
Satima je čekala bez riječi, a osmijeh joj se pojavio tek kada su joj rekli da je njena soba spremna.
Dok su se kretale prema liftu, medicinska sestra joj je objašnjavala kako će izgledati njena nova soba i spomenula zavjese koje podsjećaju na prozore.
„Oh, svidjet će mi se zavjese“, rekla je Tatjana s iskrenim oduševljenjem, poput djeteta koje dobija poklon o kojem je dugo sanjalo.
Sestra je, bojeći se mogućeg razočaranja, oprezno odgovorila:
„Sačekajmo da ih prvo vidite. Možda vam se ipak ne svide.“
Tatjanin odgovor bio je jednostavan – i dubok:
„Nije važno. Sreća je ono što unaprijed odlučiš. Kako moja soba izgleda ne zavisi od namještaja, već od načina na koji moj um radi. Tu odluku donosim svakog jutra, čim se probudim.“
Objasnila je da svaki dan može izabrati jedno od dva stanja – zahvalnost ili gorčinu.
Može se radovati uspomenama na ljubav, život i zajedničke trenutke, ili se fokusirati na gubitke i bol.
„Imam izbor“, rekla je tiho. „I biram sreću.“
Njene riječi podsjećaju da sreća ne dolazi iz onoga što imamo, već iz načina na koji gledamo na život.
Ne bira nas sudbina – mi biramo kako ćemo je nositi.
PREUZETO
