Zatvarao sam malu knjižaru u Portlandu kada je zazvonio telefon. Nepoznat broj. Obično bih pustio da ode na govornu poštu, ali ovaj put sam se javio.
„Da li je ovo Daniel Carter?“ upitao je miran ženski glas. „Brat Emily Carter?“
Srce mi je zastalo. Moja sestra. Ona koja je nestala tačno na dan majčine sahrane, prije petnaest godina.
„Da“, promucao sam.
„Žao mi je, gospodine Carter“, nastavila je. „Vaša sestra je preminula jutros. Komplikacije tokom porođaja. Rodila je blizance… vi ste njihov jedini bliži rođak.“
Nekoliko sati kasnije stajao sam u sterilnoj bolničkoj sobi, držeći dva sićušna zamotuljka. A onda mi je u ruke stavljeno pismo, adresirano na mene. Rukopis – njen.
Prvi red me je gotovo oborio s nogu:
„Danny, nisam te napustila. Sklonila sam se da te zaštitim. Ali sada moraš znati istinu.“
Sva uvjerenja koja sam godinama gradio počela su se rušiti. Sjedio sam na hladnoj plastičnoj stolici, s blizancima na grudima, dok mi je papir drhtao u rukama.
„Nakon mamine smrti“, pisala je Emily, „otkrila sam nešto što bi ti slomilo život. Naš otac nije umro prirodno, Danny. Neko ga je ubio – i znam ko. Bio je to Mark. Naš očuh. Mama je pronašla dokaze i htjela ga prijaviti policiji. Te noći, prije nego što je uspjela, pala je niz stepenice. Rekli su da je nesreća. Ja znam da nije.“
Ruke su mi se stisnule oko pisma. Pogledao sam djecu i shvatio: ja sam sada njihov jedini štit od istog čovjeka koji je uništio našu porodicu.
„Zato sam otišla“, nastavila je. „Znao je da znam. Da sam ostala, ti bi bio sljedeći. Zvala sam te mnogo puta, ali Mark je presretao pozive. Nisam smjela pisati. Tek kada sam promijenila identitet, mogla sam da živim. Ali pronašao me je prije nekoliko mjeseci. Ako mi se nešto dogodi, na tebi je da ih zaštitiš.“
Srce mi je udaralo kao ludo. To je značilo da je Mark još uvijek tamo negdje – i možda zna da ja sada imam istinu.
Sutradan sam otišao u policiju s pismom u ruci. Kad sam izgovorio njegovo ime, službenik je podigao pogled i rekao:
„Znamo za njega. U istrazi je zbog nestanka druge žene prošle godine.“
Tog trenutka odlučio sam: neću bježati kao Emily. Odvešću blizance daleko od našeg starog grada, na sigurno, dok policija ne završi posao.
Noći su bile duge. Djeca su plakala, a ja sam sjedio budan, čitajući pismo iznova i iznova, tražeći snagu u njenim riječima. U posljednjem pasusu pisalo je:
„Danny, nemoj da ih odgajaš u strahu. Neka znaju da su voljeni. Ti si sada sve što imaju.“
Gledao sam ih dok spavaju i prvi put osjetio da se moj strah pretvara u odlučnost. Nisam znao mogu li biti otac – ali znao sam da mogu biti štit.
Mjesecima kasnije stigla je vijest – Mark je uhapšen. Policija je pronašla dokaze koji su potvrdili Emiline riječi. Pravda je konačno stigla, iako prekasno za nju.
Na dan kada su blizanci napunili godinu dana, stajao sam ispred njenog groba.
„Obećavam“, rekao sam tiho, „da će znati ko si bila. I da nikada više niko neće moći da im oduzme porodicu.“
Njihova mala ruka stegla je moj prst. Po prvi put od onog poziva, osjetio sam mir.
