data-nosnippet>
Postoje ljudi čije riječi vrijede više od stručnih knjiga i teorija – jer dolaze iz života, iskustva i višedecenijskog rada sa hiljadama pacijenata. Jedna od takvih osoba je doktorka Mariko S., stogodišnja onkologinja iz Japana, koja je i u svojim poznim godinama vitalna, bistra i puna energije.
Ova izuzetna žena svoj vijek posvetila je borbi protiv karcinoma i proučavanju faktora koji utiču na zdravlje. Vidjela je i tragedije i ozdravljenja, a ono što posebno privlači pažnju jeste činjenica da je kroz sve te decenije ostala vjerna jednoj odluci: nikada nije konzumirala dvije namirnice koje većina ljudi svakodnevno jede.
I upravo tu odluku smatra jednom od tajni svoje dugovječnosti.
„Tihi otrov“ na tanjiru
U intervjuu koji je izazvao pažnju javnosti širom svijeta, doktorka Mariko otvoreno je rekla:
„Ove namirnice nisu zabranjene, niti skrivene. One su svuda oko nas, na policama svake prodavnice. Ali za mene, one su tihi otrov.“
Prva od njih je prerađeno meso – kobasice, hrenovke, salame, paštete i industrijski suhomesnati proizvodi.
Prema njenim riječima, upravo ta hrana decenijama se povezuje sa povećanim rizikom od karcinoma, naročito raka debelog crijeva. Krivac su hemikalije poput nitrita i nitrata, koji mesu daju trajnost i privlačnu boju, ali u tijelu mogu stvarati kancerogene spojeve.
„Ljudi često biraju ovakvu hranu jer je brza i ukusna,“ kaže doktorka, „ali ne razmišljaju da se posljedice možda neće vidjeti odmah, nego za deset ili dvadeset godina.“
Umjesto toga, ona preporučuje jednostavne, tradicionalne alternative: ribu, domaće kuhano meso bez aditiva, mahunarke ili fermentisane proizvode poput japanskog nattoa.
Slatki neprijatelj
Druga namirnica kojoj nikada nije dala mjesto u svojoj kuhinji jeste bijeli šećer – naročito u svom rafinisanom obliku, koji se nalazi u većini industrijskih grickalica, pića i kolača.
„Šećer nije samo uzrok gojaznosti i dijabetesa,“ naglašava ona. „On je gorivo za ćelije raka.“
Njene riječi potkrepljuje i praksa iz bolnica – prilikom snimanja tumora PET skenerom, pacijentima se daje glukoza, jer se upravo tumorske ćelije hrane njome i jasno „zasvijetle“ na pregledu.
Za nju, to je bio dovoljan dokaz da šećer i rak imaju duboku povezanost.
Kao zamjenu preporučuje male količine prirodnih zaslađivača – med, urme ili voće, ali uvijek uz oprez i umjerenost.
Hrana – lijek ili otrov
Doktorka Mariko nije pristalica strogih dijeta ni skupih suplemenata. Njena filozofija je jednostavna: jesti prirodno, sezonski i umjereno.
„Ishrana nije samo unos kalorija,“ kaže. „Ona je izbor – da li svom tijelu dajete snagu ili ga polako trovate.“
Naglašava važnost čitanja deklaracija, izbjegavanja hrane u šarenim pakovanjima i povratka osnovama: povrću, cjelovitim žitaricama, voću i zdravim mastima.
Kroz više od 60 godina rada sa pacijentima, svjedočila je kako čak i male promjene u načinu ishrane donose ogromne pomake – i u prevenciji i u liječenju bolesti.
Njene poruke nisu zasnovane na zastrašivanju, već na nadahnuću. Doktorka Mariko danas, sa sto godina, hoda samostalno, ima bistar um, zdrave vitalne funkcije i kožu mlađu od svojih godina.
Za nju, to je najbolji dokaz da je izbjegavanje prerađenog mesa i bijelog šećera donijelo plodove.
„Možda nećete odmah primijetiti promjenu,“ kaže, „ali vaše tijelo hoće. I zahvalit će vam godinama života više.“
