data-nosnippet>
Posljednja minska tragedija kod Doboja, u kojoj je život izgubio 19-godišnji Mehmed Hasanamidžić, još jednom je skrenula pažnju javnosti na problem zaostalog ratnog nasljeđa u Bosni i Hercegovini. Vijest je nakratko potresla građane, ali i podsjetila koliko je proces deminiranja spor i nedovoljno efikasan.
Iako Mehmedova porodica danas dobija podršku u vidu humanitarne pomoći, novca i obećanja za izgradnju nove kuće na sigurnijoj lokaciji, postavlja se pitanje – da li je ova tragedija mogla biti spriječena? Njegova majka Ferida, koja se godinama suočava sa strahom od mina u vlastitom dvorištu, otvoreno kaže da se u ovakvim uslovima ne može normalno živjeti. „Nikada ovo neće biti očišćeno. Neki dan sam brala šipke i naišla na minu. Bacila sam kantu i pobjegla“, opisuje ona svakodnevni užas života u Hodžićima.
Mještani su uvjereni da Mehmed nije stradao u obilježenom minskom polju, već izvan njega. Njegov amidža Mehmedalija pokazuje mjesto tragedije i tvrdi da su mine aktivirale koze četrdesetak metara dalje, a da se geleri proširili do mjesta gdje je mladić stradao. U prilog tome govori i činjenica da su tijela životinja ostala u polju, bez ikakve reakcije nadležnih službi.
Hasanamidžići nisu usamljeni u svojoj patnji. Prema zvaničnim podacima, na području Doboja od mina je do sada poginulo 53 ljudi, a više od 130 je teško ranjeno. Još uvijek je oko 1,7 posto teritorije ovog grada pod minama ili sumnjivim površinama. Načelnik Odjeljenja Civilne zaštite Doboj, Jugoslav Stevanović, potvrđuje da postoji više od 470 aktivnih i potencijalno opasnih lokacija. Ako se nastavi sadašnjim tempom, deminiranje bi moglo potrajati narednih 40 godina.
Tragedija porodice Hasanamidžić nije izolovan slučaj, već podsjetnik da generacije djece u BiH odrastaju u neposrednoj blizini skrivenih ubojnih sredstava. Mehmed je ubijen minom postavljenom prije njegovog rođenja, a gotovo cijeli život proveo je u sjeni tih prijetnji. Njegova nastavnica Senada Džanić poručuje: „Ne znam koja je ovo po redu žrtva, ali pitam se – treba li još neko poginuti da bismo reagovali?“
Humanitarci poput Mirze Mustafagića i bh. košarkaša Džanana Muse pružili su ruku pomoći i zajedno s Crvenim krstom Tuzlanskog kantona pokrenuli akciju izgradnje nove kuće za Feridu i njenu porodicu. Međutim, oni koji ostaju u Hodžićima i dalje su izloženi stalnom riziku, dok rješenja na državnom nivou kasne.
Bosna i Hercegovina je odavno imala strategije za potpuno uklanjanje mina – prvo do 2019, zatim do 2024. godine – ali nijedna nije realizovana. Novi plan prolongiran je do 2034. godine, no povjerenje građana sve je slabije. U međuvremenu, mine i dalje odnose živote, a mještani poput Hasanamidžića i dalje čekaju odgovore i konkretne poteze vlasti.
