Hrvatska historičarka Nada Klaić: Državnost Bosne je starija od Hrvatske i Srbije

Bosna je kroz čitavo svoje postojanje bila žrtva lažne historije i onih koji su je neumorno prekrajali, bilo iz političkih, vjerskih ili ideoloških razloga. Historijski mitovi, vješto proturene konstrukcije i iskrivljene interpretacije često su služile interesima onih koji su nastojali osporiti njen suverenitet i identitet. Nažalost, i danas se susrećemo s posljedicama takvog pristupa, jer mnogi koji izvana dolaze donositi presude ovoj zemlji polaze upravo od tih starih i bolnih predrasuda.

Posebno značajan doprinos u rasvjetljavanju istine dala je profesorica Nada Klaić. U svojoj knjizi Srednjovjekovna Bosna, objavljenoj godinu dana nakon njene smrti, ona je jasno dokazala da Bosna nikada nije pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama. Suverenitet bosanske države, kako naglašava Klaić, nikada nije bio sporan osim u zanemarljivim i privremenim periodima. Prema njenim nalazima, Bosna je bila samonikla i autentična državna tvorevina, jednako kao Hrvatska, Raška ili Duklja. Klaić je naučno pokazala da tvrdnje hrvatskih i srpskih historičara o Bosni kao dijelu njihovih nacionalnih prostora nemaju utemeljenja. Štaviše, ona ide i korak dalje, ističući da je Bosna kao državna zajednica među svojim susjedima bila i najstarija.

Profesorica je kroz svoje istraživanje iznijela brojne dokaze o postojanju bosanske države, naglašavajući da je upravo u kontinuitetu i autentičnosti njenog razvoja ključ razumijevanja zašto se historija Bosne često krivotvorila. Njen rad pokazuje da su susjedne zemlje imale interes da ospore bosansku samostalnost, dok su se domaće snage uporno oslanjale na vlastite temelje.

Bosna je u periodu od 1167. do 1180. bila pod vlašću Bizanta. S bizantskom vojskom na ove prostore došao je i veliki broj pristalica bogumilske vjere. Nakon oslobađanja od bizantske dominacije, ban Kulin preuzima vlast i uzima titulu bana, naziv koji je u Bosni oduvijek označavao njene vladare. Bogumili, progonjeni i od Istočne i od Zapadne Crkve, našli su utočište upravo u Bosni. Još u vrijeme velikog župana Stefana Nemanje bogumili iz Bugarske bili su izloženi brutalnim progonima, a istu sudbinu doživjeli su i za vrijeme njegovog sina Stefana Prvovjenčanog (1196–1228). Progon se nastavio i pod Nemanjinim bratom Savom, koji je po povratku s Atosa organizovao žestoku borbu protiv bogumila.

Na velikom Saboru u Žiči 1221. donesen je dekret kojim se naređuje istrebljenje bogumila. Mjere su bile zvjerske: konfiskacija imovine, sakaćenje, izgaranje usijanim željezom, silovanja i progonstvo. Bogumili su bježali na sve strane, a najviše u Bosnu, što potvrđuju i Aleksandar Solovljev (Svjedočanstvo pravoslavnih izvora o bogumilima na Balkanu, str. 40) i Vladimir Ćorović (Istorija Jugoslavije, str. 98). Isti val progona zadesio je i heretike iz Hrvatske i Dalmacije, koji su bježeći pred katoličkom inkvizicijom također nalazili spas u Bosni.

Bosna je tako postala utočište svih progonjenih. Upravo u vrijeme bana Kulina (1180–1204) bogumilstvo je poprimilo masovne razmjere. Kulin ga je prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rodbinom, dvorjanima i oko 10.000 podanika. Banskim aktom bogumilstvo postaje državna vjera Bosne. Kulin je bio svjestan da se samostalnost Bosne može očuvati jedino na osloncu unutrašnje snage i bogumilskog pokreta, koji je davao identitetski okvir i osnaživao nezavisnost.

Papa Inocent III, zabrinut zbog širenja bogumilstva, 1200. godine naređuje ugarskom kralju Emeriku da preduzme mjere kako bi prisilio bana Kulina da prihvati katoličku vjeru. Ukoliko to odbije, naređeno je da se ban svrgne, a bogumili protjeraju i imovina im oduzme. Emerik je poslušao papin nalog i krenuo na Bosnu, a ono što se dalje zbilo ostalo je zapisano u stranicama historije.

Uprkos svim pritiscima i nasrtajima, Bosna je kroz stoljeća opstajala kao zasebna i samonikla država. Profesorica Nada Klaić to jasno sažima riječima:

„Bosna je od početka bila bosanska.“

Ona odbacuje i srpske i hrvatske pokušaje svojatanja Bosne, nazivajući ih nevještim projekcijama i konstrukcijama koje nemaju utemeljenja u historijskoj istini. Kako piše:

„To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem.“

Tako Bosna ostaje ono što je bila – zemlja vlastite prošlosti, autentične državnosti i utočište slobode, često neshvaćena, ali nepokolebljiva u svom identitetu.