Nakon oslobađanja – zašto Tužilaštvo BiH i dalje progoni Fikreta Hodžića?

Postoji ona Orwellova rečenica koja iz fikcije sve češće klizi u stvarnost: “Neki su jednakiji od drugih.” U Bosni i Hercegovini, ovo se ne odnosi samo na privilegovane — već i na progonjene. Fikret Hodžić danas je simbol neprijatne istine: da u ovoj zemlji ne moraš biti proglašen krivim da bi bio kažnjen. Dovoljno je da budeš meta.

Prvo mu je suđeno za krivično djelo koje, prema presudi Ustavnog suda BiH, nije ni bilo sadržano u formalnoj optužnici. Taj sud je jasno utvrdio flagrantno kršenje prava na pravično suđenje. Hodžić je potom oslobođen — ne po osnovu materijalnih dokaza, ne zato što je neko rekao “nije kriv”, već zato što su se pravosudne institucije spotakle o sopstvene greške.

Ali tu priča ne staje. Umjesto da priznaju greške i zatvore slučaj, nadležne institucije nastavljaju da traže načine da “nekako” izdejstvuju osudu. Tužilaštvo BiH sada predmet prebacuje na entitetski nivo, u nadležnost Federalnog tužilaštva, poznatog kao POSKOK — bez novih dokaza, bez nove istrage, bez jasnog pravnog obrazloženja.

Još je apsurdnija odluka Suda BiH da odbije zahtjev za povrat sredstava — tačno 781.000 KM — koje su Hodžiću bile blokirane tokom postupka. Obrazloženje? “Postupak nije završen.” Dakle, presuda o njegovoj krivici ne postoji, ali mu se imovina i dalje uskraćuje. Ne po pravu — već po inerciji sile.

Zabrinjava ne samo nastavak postupka, već i širi kontekst — kontinuirani institucionalni pritisak, koji sve više podsjeća na sistemsku kampanju. Hodžić, iako formalno oslobođen, ostaje u očima državnog aparata trajno sumnjiv, zato što sistem ne zna – ili ne želi – da prizna poraz.

U toj tišini koja prati nastavak procesa, postavljaju se suštinska pitanja: ko je odgovoran za pravosudni fijasko? Zašto niko iz Tužilaštva BiH nije snosio posljedice zbog pokretanja neustavne optužnice? Zašto mediji šute, a javnost ostaje zbunjena i neinformisana?

Jer ako neko može biti djelimično osuđen za djelo koje mu formalno nikada nije ni stavljeno na teret, a da se to nazove “proceduralnim propustom”, onda je to signal da sistem funkcioniše izvan okvira prava — oslonjen više na inat nego na zakon.

U slučaju Fikreta Hodžića, čini se da država ne može da prihvati poraz i zato pokušava da ispravi vlastitu sramotu — preko njegovih leđa. I to nije pravda. To je represija, sofisticirana, u rukavicama, ali ne manje brutalna.

A kad se pravda svede na puki pokušaj da se neko po svaku cijenu “dovede pred lice odgovornosti”, ne zato što jeste kriv, nego zato što mora “neko da padne” — tada se briše razlika između vladavine prava i vladavine sile.

I zato ova priča ne bi smjela ostati bez glasa. Jer svi koji danas šute pred ovim — sutra će možda tražiti pravdu kad njih neko nazove “krivim bez dokaza”.