U zabačenom selu Trnava, u blizini Novog Pazara, u skromnoj kući smještenoj na obronku brda, živjela je nana Merjem – sama sa uspomenama, bolom i nadom koja nije gasnula ni kroz četiri decenije tišine. Svako jutro ju je budila ista misao: „Da li je moj sin još uvijek živ?“
Godinama nije bilo odgovora. Do nedavno. Kada je humanitarka iz Vranja, Tamara Misirlić, objavila snimak u kojem Merjem govori o nestalom sinu, niko nije slutio da će upravo taj video doprijeti do čovjeka koji je nedostajao iz njenog života – njenog sina.
Bez trenutka sumnje, nakon što je vidio snimak, odlučio je da krene u potragu. I nakon dugih 40 godina, stigao je u Trnavu. Ono što ni vrijeme ni sudbina nisu mogli razdvojiti zauvijek, spojio je jedan zagrljaj. Majčina ljubav – tiha, postojana i vječna – prevladala je godine, udaljenost i zaborav.
Nana Merjem, sada već u desetoj deceniji života, godinama je u srcu nosila slutnju najgoreg:
„Možda je poginuo, možda me zaboravio… ko zna gdje je,“ govorila je sa suzama u očima, dok je Tamaru grlila kao da grli dijete koje nikad nije prestala čekati.
Ovog puta, taj zagrljaj dočekao je onoga kome je bio namijenjen. Sin je konačno stigao kući. A Merjem ga je dočekala – sa ljubavlju, suzama i beskrajnom zahvalnošću što je život još jednom napisao čudo.
Izvor: Senzacija.ba
