data-nosnippet>
Evropske države sve ozbiljnije razmatraju mogućnost velikog sigurnosnog incidenta koji bi mogao imati teške posljedice po stanovništvo. Iza zatvorenih vrata, predstavnici svih 27 članica Evropske unije razgovaraju o tome kako bi zajednički reagovali u slučaju velikog napada, posebno ako bi on izazvao ljudske žrtve. U središtu pažnje nisu samo klasični vojni sukobi već i cybernapadi, sabotaže i druge prijetnje koje mogu ugroziti infrastrukturu i sigurnost građana. Ipak, važno je naglasiti da ove pripreme same po sebi ne znače da je rat neizbježan.
EU razmatra najgori mogući scenario
Prema informacijama koje su posljednjih dana dospjele u javnost, evropske diplomate vode razgovore o tome kako bi institucije i države članice postupile kada bi se neka od njih našla na udaru ozbiljnog hibridnog napada.
Posebna pažnja posvećena je mogućnosti da takav incident izazove veći broj civilnih žrtava. U tom slučaju bilo bi potrebno brzo uskladiti političke odluke, sigurnosne aktivnosti i pomoć ugroženoj državi.
Među mogućim mjerama spominju se slanje stručnih timova, finansijska podrška i koordinisano djelovanje evropskih lidera. Cilj je izbjeći situaciju u kojoj bi nedostatak dogovora ili spora komunikacija usporili odgovor u ključnim trenucima.
Ovakve rasprave predstavljaju dio priprema za moguće krize, a ne dokaz da je konkretan napad već planiran.
Dron s eksplozivom dodatno pojačao zabrinutost
Sigurnosne rasprave dodatno su dobile na značaju nakon incidenta na aerodromu u njemačkom Leipzigu, gdje je u augustu pronađen dron s eksplozivom.
Takvi događaji ponovo su otvorili pitanja o tome koliko su evropske države spremne odgovoriti na prijetnje koje ne moraju početi otvorenim vojnim napadom.
Hibridne prijetnje obuhvataju različite oblike djelovanja, uključujući cybernapade, sabotaže, ometanje kritične infrastrukture i incidente povezane s bespilotnim letjelicama. Njihovo otkrivanje i pripisivanje odgovornosti određenom akteru često je složeno, što dodatno otežava odgovor.
Evropski zvaničnici već duže vrijeme upozoravaju na sigurnosne rizike povezane s aktivnostima koje se pripisuju Rusiji. Pojedini diplomati smatraju da bi ozbiljniji incidenti u budućnosti mogli imati i smrtonosne posljedice.
Šta bi se dogodilo u slučaju napada?
Jedno od ključnih pitanja jeste kako bi Evropska unija reagovala kada bi neka od njenih članica pretrpjela ozbiljan napad.
U takvoj situaciji mogle bi se aktivirati postojeće procedure za koordinaciju kriznog odgovora, uključujući hitne konsultacije i usklađivanje mjera među državama članicama.
Posebno se razmatra član 42.7 Ugovora o Evropskoj uniji. Ova odredba predviđa obavezu država članica da pruže pomoć i podršku članici koja postane žrtva oružane agresije na svojoj teritoriji.
Međutim, konkretan odgovor zavisio bi od okolnosti napada, njegove prirode i procjene nadležnih institucija. Hibridni incidenti ne predstavljaju automatski isto što i otvorena oružana agresija, zbog čega je važno razlikovati različite vrste prijetnji.
EU i NATO moraju uskladiti odgovore
Dodatni izazov predstavlja podjela odgovornosti između Evropske unije i NATO saveza.
Dok NATO ima ključnu ulogu u kolektivnoj odbrani, vojnim pitanjima i odvraćanju potencijalnih protivnika, Evropska unija raspolaže instrumentima za civilnu zaštitu, ekonomsku podršku i koordinaciju drugih kriznih mjera.
Bivša glasnogovornica NATO-a Oana Lungescu ranije je ukazivala na značaj jasnije podjele zadataka između ovih institucija.
U slučaju ozbiljne krize, neusklađene procedure mogle bi otežati donošenje odluka. Zbog toga evropske države nastoje unaprijed utvrditi ko bi bio odgovoran za pojedine aktivnosti i kako bi se informacije razmjenjivale u najkraćem roku.
Znači li sve ovo da je rat blizu?
Uprkos ozbiljnosti scenarija koji se razmatraju, dostupne informacije ne potvrđuju da je Evropska unija donijela odluku o ulasku u rat niti da je veliki sukob neizbježan.
Pripreme za vanredne situacije uobičajen su dio sigurnosne politike država i međunarodnih organizacija. Njihova svrha je da se smanji mogućnost haotične reakcije ukoliko se prijetnja zaista ostvari.
Ipak, intenziviranje razgovora pokazuje da evropske institucije ozbiljno shvataju promjene u sigurnosnom okruženju. Cybernapadi, sabotaže i drugi oblici hibridnog djelovanja postali su važan dio rasprava o zaštiti evropskih država.
Za građane je najvažnije razlikovati pripremu za moguću krizu od tvrdnje da će do rata sigurno doći. Trenutno je riječ o razmatranju mogućih scenarija i načina na koje bi Evropa mogla zaštititi stanovništvo ako se suoči s ozbiljnim sigurnosnim izazovom.
