Potresna ispovijest Vedrane Rudan: „Ne hodam, imam kolica i plašim se onoga što dolazi“

Književnica i blogerka Vedrana Rudan ponovo je duboko potresla javnost iskrenim i emotivnim zapisom u kojem je govorila o svojoj teškoj borbi sa bolešću, ali i o promjenama koje su joj u potpunosti preokrenule pogled na život.

Rudan se već duže vrijeme bori s karcinomom žučnih kanala, a u svojoj najnovijoj objavi bez zadrške je opisala svakodnevicu ispunjenu fizičkim ograničenjima, ali i unutrašnjim preispitivanjima.

Iskrena svakodnevica borbe

U svojoj ispovijesti, Rudan je otvoreno govorila o stanju u kojem se nalazi, ne ostavljajući prostor za uljepšavanje stvarnosti.

„Ne zanimaju me ratovi, mir, politika ni ljudi. Kratak mi je dah, izbjegavam duge rečenice i pravim se da me ne zanima šta ljekari govore. A zapravo pratim svaki njihov pogled i tražim nadu u svakom osmijehu“, napisala je.

Opisala je i koliko joj je svakodnevica promijenjena, naglašavajući da je njen život sada sveden na ograničen prostor i stalnu potrebu za pomoći drugih.

„Uz pomoć supruga otišla sam u grad. Osetila sam da će noge izdržati. Dok sam bila u bolnici, kupio mi je poseban krevet i fotelju koju nazivaju ‘princeza’. Danas živim u jednom dijelu dnevne sobe. Ne hodam, koristim kolica, ruke mi podrhtavaju, vid mi je zamagljen, a u ustima su mi stalno afte“, navela je.

Dodala je i da je zbog dodatnih zdravstvenih poteškoća odlučila nabaviti slušni aparat, jer joj je svakodnevna komunikacija postala otežana.

Život između bola i zahvalnosti

Iako njena ispovijest nosi težinu bolesti i straha, Rudan je istovremeno istakla i trenutke u kojima pronalazi smisao i zahvalnost.

„Ljudi koje srećem po bolničkim hodnicima govore mi da im je drago što sam među njima. Svaki pozdrav, svaki osmijeh i svaka sitnica dobijaju potpuno drugačije značenje kada se nađete u ovakvoj situaciji“, navela je.

Posebno emotivno govorila je o ulozi porodice, ističući koliko joj znači podrška najbližih u najtežim trenucima.

„Nikada nisam mislila da će moja djeca jednog dana biti izvor moje sreće u starosti. Nisam ni sanjala da ću sa jednim čovjekom provesti četrdeset godina i da će mi upravo on postati najveća podrška i pomoć u svakom trenutku“, napisala je.

Promjena pogleda na život

U završnim redovima svoje ispovijesti, Rudan je priznala da se njen odnos prema životu u potpunosti promijenio.

„Stara sam i plašim se onoga što dolazi. Ali sada vidim da život može da postoji i na dvanaest kvadrata. Da sreću mogu da donesu nepoznati ljudi, jedan pozdrav ili nekoliko koraka koje uspijete da napravite. Da sam ranije znala koliko život može biti lijep, mnogo bih se više radovala svakom danu“, zaključila je.

Reakcije javnosti

Njena iskrena objava izazvala je veliki talas emocija na društvenim mrežama, gdje joj čitaoci i poštovaoci upućuju poruke podrške, ohrabrenja i zahvalnosti za hrabrost da otvoreno govori o najtežim životnim trenucima.

Vedranina ispovijest još jednom je podsjetila koliko su krhkost života, zahvalnost i ljudska bliskost važni u trenucima kada se sve drugo čini nebitnim.