Dok sam jednu večer uspavljivala svoju djecu pogledala sam se u ugledalo te sam se sjetila da oni nisu došli iz mog tijela. Možda zvuči čudno da zaboravim da su moja djeca posvojena, ali takva je moja stvarnost. Jer, za mene, oni su moja djeca. Moja obitelj ne izgleda kao druge obitelji. Ja sam bijela mama troje predivne tamne djece. Iako mi to većinu vremena ni ne primjećujemo, drugi oko nas su toga svjesni.

Uđemo u restoran ili u trgovinu, a ljudi u nas zure ili pogledavaju sa strane. Odabirem vjerovati da to čine jer smatraju da je naša obitelj predivna i jer ih zanima naša priča. „Samo sam vam htio reći da imate predivnu obitelj“. Prošlog smo ljeta bili na putu s plaže te smo jeli hamburgere u restoranu kada sam primijetila da u nas zuri jedan stariji gospodin. Počela sam biti živčana te sam poželjela da makar jednom mogu pojesti svoj ručak bez zurenja. Odjednom sam primijetila da nam taj čovjek prilazi, a srce mi je počelo ubrzano kucati.

Pružio je ruku mom suprugu i kimnuo glavom prema meni. Suze su mu se ispunile očima kada je pogledao našu djecu i rekao: „Samo sam vam htio reći da imate predivnu obitelj“. Dok je izlazio, suze su mi počele teći. Stvar je, iako se moja kćer smije kao i ja, a moj najmanji sin nabora nos kada se smije, što i ja radim, obiteljski portreti koje moja kćer slika naslikani su u smeđoj boji i boji breskve.

Izvana, naša obitelj se ne poklapa. Mrzim rečenicu „ljubav ne vidi boje“ jer to jednostavno nije istina. Ljubav je slavljenje različitosti, poštivanje naše unikatnosti. Ljudi toliko toga propuštaju kada se pretvaraju da smo svi mi jednaki. Slavljenje različitosti je postalo dio naše obiteljske kulture. To radimo na razne načine. Jedan način je da naša djeca uvijek imaju sigurno okruženje u kojem nas mogu bilo što pitati i u kojem razgovaramo o našim sličnostima i razlikama. Moja kćer će reći: „Tvoje zelene oči su predivne“, a ja ću reći da su i njezine smeđe jednako lijepe.

Imamo flastere za svaku boju kože u kući, a moja se kćer igra sa smeđim lutkama jer je to jako važno za nju. Imamo mnoštvo knjiga za djecu koje slave posvajanje i poštovanje kulturalnih razlika. Jako mi je važno da naša djeca imaju mnoštvo riječi kojima bi mogli opisati našu obitelj. Želim da znaju kako razgovarati o našim različitostima i posebnostima kako bi, ako se nađu u takvoj situaciji, samopouzdano odgovorili na sva pitanja.

„Zašto je tvoja mama bijela, a ti si crn?“ Prošlo ljeto smo otišli u park, naš sin je bio s nama samo nekoliko tjedana. Penjao se po spravama za djecu s još jednim dječakom kojeg je tamo upoznao. Čula sam tog dječaka kako pita: „Zašto je tvoja mama bijela, a ti si crn?“ Bez oklijevanja, moj sin je odgovorio: „Obitelji ne moraju biti iste boje kako bi bile obitelji. Obitelj je ljubav“. Oči su mi se ispunile suzama, a srce mi je ponosno zakucalo.

Kada pogledam na moju divnu djecu, iako ih slavimo, ja ponekad ne primijetim da smo različiti. Samo vidim svoju djecu, koju sam čekala jako dugo, za koju sam se molila i o kojoj sam sanjala. Svako malo ću se sjetiti naše priče kada prođem pokraj zrcala i prisjetiti se koliko ju zapravo volim. Svijet misli da nismo isti – izvana i nismo, ali su nam zato srca ista.

Izvor: www.novizivot.net

LEAVE A REPLY